voyageur

“Gospode, molim te da mi oprostis tri velika grijeha:

Prvi je sto sam posla u hodocasce po svetim mjestima, ne pomislivsi da si prisutan svuda i na svakom mjestu;

Drugi je sto sam cesto trazila tvoju pomoc, zaboravljajuci da ti bolje znas od mene sta mi je potrebno:

I na kraju, jer te sada molim za oprostaj grijehova, iako znam da su mi oprosteni prije nego sto su i ucinjeni”.

U zivotu igramo s kartama koje dobijemo.
Nekad su te karte dobre i mi tacno znamo kada i koju trebamo odigrati. Ponekad dobijemo karte s kojima ne znamo sta bismo ucinili. Niko ne moze birati, moramo se s dobijenim kartama snalaziti kako najbolje znamo.
Lose dobijene karte ne znace uvijek i izgubljenu igru i ne treba se pomiriti s njima vec se treba boriti svom snagom za svaku dobru kartu.
Svakog dana iznova...

Jedini jezik kojim govorim je jezik srca.

Istina - ljubav, je tako lijepa, kad raspusti svoje svilene niti, da se za njih drzimo, dok hodamo preko poljane zivota.

Laz je poput iznosene tkanine koja pod zadnjim dodirom puca.

Pocetak svake ljubavi je let na magicnom cilimu, ni ne primjecujemo opasnost koja nam lebdi iznad glave sve dok se ne spustimo na zemlju...

Ljepota i bol na istom struku zivota.

Postoji nesto cemu su vrata naseg srca uvijek otvorena,
nesto sto primamo ne pitajuci sta nam donosi
da li su koferi teski od tuge
da li su ruke prazne zato sto ce od nas uzeti
snove, nade, zelje i odnijeti u nepoznatom pravcu...
Ima nesto sto cuvamo u trezoru nasih mastanja
i ciju ruku primamo iako ce nam opustositi snove,ukrasti osmijeh i otici bez pozdrava,
ne ostavljajuci mrvice po kojima bismo pronasli trag...

Kako covjek, koji zna biti razuman i mudar,
moze biti slijep kod ljubavi...?